Čita li uopšte neko ovo?!?!?!?!?!?!? |
Nakon svog ovog proteklog vremena, kroz mene, više nisam siguran koga sam zaista voleo i ko je mene zaista voleo ili je sve bilo idealizovanje nepostojeće ljubavi. Više nisam siguran ni u sopstveno postojanje. Sve češće pevušim stih: "...kao da sam umoran, kao da sam star...", a znam da nisam ni umoran ni star, samo više nisam siguran. Nepoverenje i sumnja u sve, preplavljuju me. Bitno je da sam postao svestan toga, jer samo tako se mogu odbraniti, ili u protivnom, ako me takve misli savladaju, tek onda ću da popizdim... To onda neću biti ja. Dečko sa osmehom... (Ispod kreveta čujem glas kako mi dobacuje: Hej dečko, pa smej se već jednom, skoro da je prošlo 10h...) |
mrzi me da pisem |
Mnogo sam pijan. Sneg. Alpi, Bad Gastein, Austrija. Idem u Casino da se nadjem sa Emanuelom. Ima mali brilijant u levoj nozdrvi. Rulet i vodka-martini. Crno-crveno. Osecam se kao James Bond... |
U snegu proliveno vino Ostavlja crvene tragove do otapanja Kada ce novi pocetak zaboraviti Sve Sve sam mogao biti U trajanju izmedju novih pocetaka Dok sam zaboravljao na mogucnost Zavrsetka |
Ne znam, zašto ti toliko znače dokazi mog postojanja Neću se nikada vratiti isti Zato se i ne vraćam nama koji smo izneverili sami sebe Nemas vise razloga da pitas zašto ti nikada nisam napisao pesmu Nemam vise razloga da odgovaram Oblaku treba vremena da se naduje kako bi kišu prolio do zemlje Nema vise razloga za nas Nisam siguran, ni gde smo se upoznali i da li smo postojali Bili, na onom trgu kad je nestalo struje Da li smo pripadali jedno drugom od samog pocetka ili nekom kome nas nosi reka |
Prolila si dvadeset tri zraka svetlosti po mojim golim leđima iz oborene lampe na kraju sobe Zakopala si se duboko na onom polju, gde stoji dečak mog odbeglog detinjstva, zauvek Smejala si se strahu od smrti ispod našeg plafona onog malog stana Oivičenog samo nama Zaboravila si, namerno, svoju senku ispod pokrivača da me zagrli nogom dok spavam A nisi imala nameru da stisneš prste kroz koje sam ti proticao kao voda u oticanju Možda bih voleo da je drugačije, ali ostala si u perfektu onog malog stana Oivičenog samo nama Zauvek |
Obožavam ovu prazničnu atmosferu zato što definitivno budi osećanja u ljudima. Niko nije ravnodušan. Tužni su još tužniji, srećni još srećniji... Bitno je samo da niko nije ravnodušan. Stanje ravnodušne učmalosti me iritira. Grad svetli od crvenih obraza i lampiona, lova se troši... Sve je nekako umiveno i na tren zaustavljeno u vremenu. Ako vam nedostaje neko, sigurno postoji neko kome i vi nedostajete. Samo ga treba pronaći. Krije se negde u sred prazničnih dana i čeka da bude otkriven. Pa krenimo u susret jedni drugima... samouvereni. Pičimo u Novu godinu! |
Polako se pripremam za putovanje. Idem u Austriju 25.12.05. i vracam se 25.01.06., tako da ljudi koji, ne znam iz kojih razloga, čitaju ove redove, verovatno neko vreme neće imati šta da čitaju, ali to sad nije tema. Tema je samo putovanje. Svaki put kada se spremam na putovanje, kako se bliži datum polaska, osećam se čudno. Nije to onaj osećaj uzbuđenja koji sam osećao kao klinac u noći pred ekskurziju. Ovo je nešto drugačije. Nešto slično onome kada znaš da se više nikada nećeš vratiti nazad, samo što ja znam da ću se vratiti. Jako zbunjujuće. Svaki novi odlazak, u svakom slučaju, doneće mi neki novi dolazak. Neko će me ispratiti, a neko će me dočekati... |
Pre godinu dana sam počeo sve češće da koristim chat, razne forume, počeo sam nešto kasnije da ostavljam svoje misli i ovde na ovom blogu... Susretao sam neke virtuelne osobe bez oblika. U jednom trenutku sam pomislio: "Bože, kako su svi ovi ljudi usamljeni". Jednostavno sam osećao tu usamljenost preko monitora... Sad je ponovo jedan decembar... Shvatio sam da sam i ja sve vreme bio usamljen. Sa monitora se reflektovala moja ugojena usamljenost. Ni jednog momenta u poslednjih dvanaest meseci nisam bio sam, ali sam duboko u sebi bio usamljen. Izgleda da je zaista teško u sadašnjem vremenu ne osećati se tako, izgleda da je teško pronaći kvalitetne ljude za prijatelje, kvalitetne žene... |
Ne mogu više ovako. Želim da odem u pičku materinu! |
PLAČEM |
Nemam vremena, nemam dovoljno sati, minuta i ostalih isitnjenih delića vremena. Vreme! Izmislili smo ga samo da bi mogli da stavimo u neke okvire ovo nešto što nam svakodnevno izmiče i prolazi kroz prste, neuhvatljivo izmiče, kao orgazam koji želimo da zadržimo, a ne znamo šta je to što nam izmiče. Ja jednostavno ne mogu da poverujem u dvanaest brojeva i par kazaljki koje mi govore koliko još vremena imam, ili koliko sam vremena do sada potrošio. Ne želim da verujem u to. Najbolje je da sve stane, ili da sve zaboravljamo. Možda je to rešenje. Večeras ću leći u krevet sa zaboravom na čelu. |
Danas sam napravio grešku na poslu koja firmu može dosta koštati. Greška je bila pola moja, a druga polovina je pripadala inostranom partneru koga bole uši za sve to. Naravno, sva krivica pala je na moja pleća. Posle popodnevnog neprijatnog razgovora sa direktorom sve je ostalo na tome da će se videti koliko će to koštati firmu, pa će se onda razgovor nastaviti u tom pravcu ko će da snosi odgovornost i ko će da nadoknadi štetu, a taj pravac bio je uperen ka meni... Pripremao me za nadolazeću poplavu. Znam to. Mogu da pročitam ljude. Sjeban sam ceo dan. Jedna obična glupost koja nema nikakve veze sa umetnosti življenja uspela je da me poremeti, a ne bi trebalo. Ne želim to. Setio sam se reči jednog Iranskog pesnika: "U jednom periodu svog života bio sam jako tužan zato što nisam imao cipele, a onda sam ispred jedne džamije video čoveka koji nema noge". |
Ne znam kako drugačije opisati taj osećaj osim kao: nesanica, ali nije to nesanica, to je nešto drugo. Ne znam. Prvo mi je bilo vrućina. Izbacio sam jednu nogu ispod pokrivača a nedugo zatim i drugu. Posle mi je bilo hladno pa sam zašuškao obe noge. Sve vreme sam bio nervozan kao da hiljade mrava trčkara po meni. Ona je spavala "kao zaklana"... (smejem se!)... mnogo je glup ovaj izraz "spava kao zaklan". Probao sam i ono sa brojanjem ovaca, ali nije vredelo, brojao sam i cveće, i zvezde, i ženske grudi... jednostavno nije vredelo. Sad jedva čekam da se završi radno vreme. Samo želim da spavam. Samo malo. Još samo pet minuta... |
Velika je nepravda što nisam rođen u nekoj zemlji večitog leta, na nekom dalekom ostrvu tropskog pojasa. Ne volim zimu, a ni ona mene ne voli nešto preterano. Najebe mi se familije svake godine. Počev od računa za struju, potrošnje za kupovinu džempera, rukavica, šalova... pa sve do promrzlih prstiju, curenja iz nosa, suznih očiju, kijavica i gomile virusa. Na sve to sad treba da razmišljam i o ovom famoznom ptičijem gripu. Da, sad sam se setio, pored zime ne volim ni viruse. Navodno sam hipohondričan. Ne volim ni taj izraz - hipohondričan, pre bih rekao namćorast... ili tako nešto. Kada idem u susret nekome, na ulici, i taj neko počne kijati ili kašljati, obavezno zadržim dah još nekoliko koraka pošto se mimoiđemo. Skoro da mi je to postalo opsesija. Trudim se da ne dišem što je duže može. Takodje kao klinac sam imao neobičnu igru da brojim bandere na putu do kuće, i kada čujem auto iza sebe morao sam da stignem do sledeće bandere pre automobila. Obavezno preskačem fugne trotoara ili ploča u trotoarima, ne prolazim ispod merdevina, i trudim se da ustajem na desnu nogu... ako mi to mogućnosti dozvoljavaju naravno. Hej dečko, dobacuje neko... to nije normalno. |
Zabravljeno Krvavo srce unutar mramora Šušti svilinim damarom Da li da se češljam uz vetar Što stiže otud Skuplja jedinu razlomljenu misao: Bože Ko to noktom zareza žeđ Mojsiju među rogove |
Pleši moj slatki nevini đavole Pleši divlje Moj crni uvojku od uglja kog su davno odsekli Moj biciklu uokviren u ramu šestog rođendana Moj biberu u supi Moja tajno izrečena vriskom Moj orgazmu u sred oktobra Moje granje u mozgu masno i jesenje Moja peno na površini okeana I sve ono što preostaje I čija me donja usna tako magnetski vuče A znam da nikad mi neće reći: Kako da čuvam te Pleši na moju neizdrživu nežnost |
Žensko dupe... Nepresušni izvor lučenja žlezda... hormona sreće, seratonina, muškog hormona testosterona, semene tečnosti... i svih ostalih tekućina koje me čine živim. Mislim da mi je najčešći seksualni san, koji se inače obično završio polucijom, upravo na prvom mestu sadržao dupe. Žensko dupe. Podižem suknju i rukama stežem dupe, svlačim pantalone i šamaram hladno žensko dupe (zanimljivo! obično je hladno!), presavijam ih preko stola, stolice, kreveta i grizem po dupetu... dupe... tu... dupe... dupe... dupe... i obično sam se tada budio sa mokrim gaćicama. Prvo što sam primećivao na ženama, celog svog života, su njihove zadnjice, koje talasaju u letnjoj šetnji, seksu, u trku. Okean u malom koji suzdržava snagu i ostavlja kopno da čeka. Okean prapočetka, još od kad smo hodali četvoronoške i njušili se odpozadi. Životinjski nagon. Tačka na sve. Leto je vreme ženskih guza, svih oblika, različitih čvrstina i nivoa ispupčenosti, zaokrugljenosti, žene ga nose ponosno, ljuljajući poglede kao da trotoar ljuljaju, i neznajući da je dobro dupe i dupe sa celulitom, da dobro dupe može biti malo ili veliko, jer dobro dupe je dobro dupe. Imao sam priliku da boravim 2 meseca na Karibskom ostrvu Hispanjola, u Dominikanskoj Repulici, a tamo su dame to znale jako dobro. Dobro dupe je jednostavno dobro dupe. Poseban je to doživljaj za dupeljubce, posebne nijanse boja, mirisa, čvrstine i oblika, ali, sad moram da prekinem pošto ne volim duge tekstove. Nema se vremena... |
Upravo sam se vratio sa godišnjeg odmora i samo je falio plakat sa natpisom: Dobrodošao u stvarni svet tranzicije... Zagarantovani put u kapitalizam željno te iščekuje! Evo, ponovo sedim u ovoj jebenoj kancelariji i gledam prelaz godišnjih doba kroz moj prozor. Šteta što prekoputa barem nije srednja škola umesto osnovne. Smeškao bih se klinkama sa prozora. U velikoj meri volim svoj posao, ali još uvek ne mogu da prihvatim činjenicu da to treba da radim ceo svoj život. Gde je tu sloboda! Da, sloboda, to je ono što definitivno nedostaje modernom životu na ovoj matoroj planeti. Već vidim hiljade i hiljade budućih jutarnjih ustajanja, koja me čekaju, brijanja, vezivanja kravate, odlaženja na posao, vraćanja sa posla, malo večernjeg seksa ili napijanja, i opet sve iz početka, do sledećeg godišnjeg odmora, penzije, smrti. Začarani krug realnosti. Doduše malo se sve može začiniti raznovrsnošću, ako se poslovi menjaju, ili žene. Nisam siguran šta je bolje?!? Verovatno žene... Ranije, kao dečak, mučno sam zaspivao nedeljom uveče, već razmišljajući o propitivanju koje me sutradan čeka u školi. Skretao sam misli u stranu, tako što bih sebi ponavljao kako je to ipak manji deo života. Posle sledi svo ono zezanje. Nešto mi povika: E pa dečko zajebao si se! Gledam preko puta. Za trenutak mi odvlači pažnju dupe klinke koja ulazi u... osnovnu školu... ma ne... nemoguće... možda je nastavnik ili roditelj. Ma, sigurno je tako. Suviše oblina za nekog ko je 8. razred... Nešto mi povika: hej manijače, zatvori usta... budalo! |
Pesniče pičko jedna malena Bolje da slažeš plavuše po krevetu nego da slažeš rime Bolje razvratno da seme rasipaš A ti se daviš u metaforama Pesniče pičko jedna malena Žaba se kubicima i spojlerima u princezu pretvara Rečima ćeš istrošiti erekciju Još uvek je danas a ti pišaš uz vetar Pesniče pičko jedna malena |
Bio je tamo jedan bicikl koji piše devetke Ne moraš da mi veruješ Bio je mrak i par šibica zgaženih na trotoaru Čaše su bile plastične iz kojih se pilo I ne bih izdržao dalje bez osmeha tvog Bila je tvoja ruka u mojoj I smog I smog |
Ma, ne volim razneženost... Ne volim ni poeziju, ni raznežene pesnike, koji najčešće žive kao pičkice i umru kao pičkice, od tuberkuloze... ili nečeg drugog sličnog. Ne volim kad je letnje veče romantično, kada nebo gori od crvenog, i kada ostavljamo stopala po asvaltu. Nisam se rasplakao dok smo sinoć gledali onaj tužni film, jer pretpostavljaš, da ne volim suze jer same o sebi ne znaju ništa reći. Više o suzama govori lice bez suza. Ne volim da me zoveš imenima iz crtanih filmova. Ne volim MickeyMouse nadimak, a ni o bebama ne razmišljam. Ne volim ni reči: "volim te"... Nekako su izlizane na kolenima. |
kroz svaki zid ti prođeš zavesu sećanja nađeš i mirno dođeš blago čedna usne na moje spustiš bol mi probudiš i negde odeš |
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa... aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa... aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa...aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa... |
ponekad vidim konja crnog kome svaka poljana tesna je i svaki metar sveta tamnog koji očigledno njegov nije |
S' vremena na vreme hormoni mi polude. Počinjem divljati, i to je najčešće u proleće i leto. Nekako sam letnji tip. Možda zbog horoskopskog znaka ili zbog nečeg drugog, ali oči mi postaju nemirne i zaustavljaju se samo na ženskim guzovima, bradavicama, nogama... samo na ženama, a u letnjem periodu grad pulsira u ritmu seksa. Za sve drugo ne drži me mes(t)o. Imam utisak da je to neko muško prokletstvo sa onim fazonom oplođavanja, jer ipak smo tu prvenstveno zbog oplodnje. Produžetak vrste i ta sranja. Trudim se, ali osećaj konstantne popaljenosti nikako ne prestaje. Stojim u supermarketu na kasi i onanišem sisatoj kasirki u facu. Prskam po kasi i fiskalnim računima, po ulepljenim novčanicama i njenom dekolteu. Ona samo zuri u mene i kaže: - Vaš kusur gospodine. U blagom osmehu na mom licu ona ništa ne provaljuje, možda samo nazire u mom pogledu, šta se odvija unutar moje glave. U apoteci prolazim iza pulta i prebacujem apotekarku preko stola sa lekovima. Miriše na lekove. Volim taj miris. Nekako me podseća na čisto. Otkrivam da joj isto tako miriše pod suknjom, pošto sam joj podigao suknju preko leđa. Neko vreme ću samo sedeti i gledati u ružičastu zadnjicu, pre nego što zarijem svoje lice u nju. Ona prilazi pultu i ništa ne primećuje. Doduše možda vidi u pogledu, jer tamo se sve vidi. Kaže: - Vaš kusur gospodine. Kažem: - Hvala. Ne želim jebeni kusur. Želim erotsku priču. |
Vreme je godisnjih odmora. To je ono vreme kad se odmara, jer tako je neko rekao. Jedna devojka mi je jednom rekla kako bi najbolji godisnji odmor bio "otici negde od samog sebe", ali je to nemoguce. Zaista bi to bio najbolji godisnji odmor. Zapalis negde daleko od samog sebe i zaboravis na sve. Ovako ti je nekako svejedno. Svejedno ti je da li patis na Maldivima ili na Adi Ciganliji, ili si srecan u sopstvenom kupatilu sa gumenim patkicama i penom na nosu. Bitno je ono sto nosis sa sobom na odmor... Ne mislim na bermude i papuce. |
Evo, danas mi je rodjendan. Po svoj prilici pripadam onoj grupi razneženih, sentimentalnih tipova, bez obzira što me mnogo nerviraju takvi likovi. Ili možda nikada nisam odrastao, pa pripadama onoj grupi mnogobrojnih "Petar Pan likova". Volim praznične atmosfere, kupovine poklona, iznenadjenja nekih dragih ljudi. Nisam siguran kakav je to sindrom. Siguran sam samo da starim u svom sopstvenom nestajanju. Iako sam mnogo puta posumnjao u sopstveno postojanje, u realnost i irealnost, nikada nisam posumnjao u lepotu ovog života, bio on stvaran ili ne. Jednostavno ne mogu da mu odolim. Kidam velike komade i davim se gutajući ih. Mljac, mljac! |
Prekosutra mi je rodjendan. Dan na koji sam rodjen, dan iz kog sam krenuo ovamo, sav mokar od plodove vode. Svi rodjendani me podsećaju na Nove godine, samo na Nove godine bez snega, pošto me svi rodjendani asociraju i na moj rodjendan koji je iz godine u godinu bez snega. Letnji rodjendan. Vreo rodjendan. Popaljeni rodjendan. Uvek kada razmišljam o ovome nisam siguran da li novom rodjendanu, isto kao i Novoj godini, treba praviti slavlje ili ipak treba praviti sahranu starom rodjendanu, kao i staroj godini, i treba biti tužan. Ne znam! Nisam pametan! |
< | veljača, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv